i školskom knjižničarkom Ivom Fabris Jokić, sudjelovali su na likovnom natječaju „Straničnik s
narodnom poslovicom” Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić” iz Šibenika. Knjižnica nosi ime
šibenskog humanista koji je prvi sakupljao hrvatske narodne poslovice. Zato smo i mi krenuli
od istoga: od riječi koje se prenose s koljena na koljeno.
Sve je počelo kod kuće. Učenici su od roditelja, baka i djedova prikupili poslovice i donijeli ih
u razred. U nekim se obiteljima poslovice čuju u svakodnevnom razgovoru, pa su ti učenici
bez oklijevanja objašnjavali što znače. Drugima su bile sasvim nove.
Najživlji trenuci dogodili su se kad smo poslovice počeli tumačiti. Neke su djecu zbunile i
nagađanja su bila svakakva. Upravo smo tada vidjeli koliko poslovica traži od djeteta, jer kaže
jedno, a misli drugo. Razgovorom, pitanjima i primjerima iz svakodnevnog života vodili smo
učenike dok im značenje nije postalo jasno. Taj trenutak, kad dijete samo poveže poslovicu
sa svojim iskustvom, za nas je bio najvrjedniji dio cijelog rada.
Poslovice koje su učenici odabrali:
– Nisu ni si prsti na ruki jednaki.
– Va strahu su vele oči.
– Ruka ruku mije.
Kroz više susreta u razredu, zajedno sa školskom knjižničarkom Ivom Fabris Jokić, poslovice
su dobile i svoj likovni oblik. Učenici su ih flomasterima ispisali na straničnike i ukrasili
motivima narodne nošnje. Usput smo razgovarali i o samom straničniku, lijepoj hrvatskoj riječi za predmet koji čuva mjesto u knjizi i samu knjigu. Sudjelovali su svi učenici razreda, a najbolji radovi poslani su na natječaj.
Zašto je ovakav rad važan?
Razumijevanje prenesenog značenja jedna je od zahtjevnijih jezičnih vještina u razrednoj
nastavi. Dijete mora odvojiti ono što je rečeno od onoga što se misli. Poslovica je za to
idealna: kratka je, pamtljiva i uvijek vezana uz život. Kad je dijete treba i nacrtati, crtež
pokazuje je li je stvarno razumjelo. Jednako je važan i put kojim su poslovice stigle u razred:
razgovor s bakom ili djedom povezuje školu i obitelj te djeci pokazuje da baština nije nešto
daleko i muzejsko, nego živi u njihovoj vlastitoj kući.
Ono što su djeca ponijela s ovog natječaja ne mjeri se nagradom: poslovica koju sada
razumiju, riječ koju će možda jednom prenijeti dalje i straničnik koji će ih čekati u sljedećoj
knjizi.
Dejan Tijan i Iva Fabris Jokić